Nakon posla, u 15.15h otvaram kofer, ubacujem tri majice kratkih rukava, dva donja dijela trenirke, dva gornja, nekoliko pari čarapa i bokserica, kablove od mobitela i fotoaparata, rezervne baterije, kozmetičku torbicu i rezervne patike… „Ziiip“, kofer se lakoćom zatvara. Tuširam se, bacam stvari u auto, pijem kavu, „opraštam“ sa životinjama, u pola 5 kupim Žanu pred zgradom – i krećemo za Logarsku dolinu!
Nekoliko dana ranije rezervirali smo smještaj u „Gostišču in muzeju Firšt – Logarska dolina“. Domaćin preko telefona zvuči izuzetno ljubazno, međutim, nismo ni sanjali da će nam se smještaj toliko dopasti, a hrana očarati. Još manje smo očekivali da ćemo biti jedini gosti. Meni je ovo prvi put da idem u Logarsku, Žana je već bila i upravo na njezinu inicijativu ovaj produženi vikend provodimo u podnožju „Kamniško-Savinjskih Alp“.
Odmah po prelasku granice na INA benzinskoj točimo do vrha i kupujemo vinjetu. Kupnja sedmodnevne vinjete (15€) jedan je od većih troškova našeg četverodnevnog boravka u Sloveniji. U Logarskoj cijene su normalne pa eure i nemate baš gdje potrošiti. Kako smo doručak i večeru imali već u cijeni smještaja trošili smo uglavnom na kave, pokoji sok i čokoladicu iz malog Mercatora u Solčavi, jedine trgovine u blizini. Pred Ptujem uključujemo se na autoput, idemo za Ljubljanu, a otprilike 15-ak kilometara nakon Celja silazimo i do Logarske nas dijeli kojih jedan sat vremena lagane vožnje po lokalnim cestama. Osim što se spušta mrak, što smo bliže našem odredištu cesta postaje sve uža. Tada nam se na momente činila izuzetno uska, ali u povratku zaključujemo da je to zapravo „avenija“ prema kasnije doživljenim puteljcima zvanih cestom – Solčavskoj panoramskoj cesti i bezimenoj cesti u Matkovu kotu.
Kod Firšta stižemo u pola 8, mrkli je mrak, čuje se samo glasan žubor vode. Preko puta ceste brzo teče rijeka Savinja, a uz samu kuću podno terase u nju se ispod ceste sliva jedan manji potok. Uz ovakav audio ugođaj specijalitet kuće – jela od pastrvi – nameće se sam od sebe. Penjemo se po stubištu, kroz terasu ulazimo u gostionu, gostionu u pravom smislu te riječi. Dočekuje nas gosp. Jože, vlasnik. Nakon pića dobrodošlice pokazuje nam našu sobu, sobu broj 2. Brzinski raspakiravamo najosnovnije i spuštamo se na večeru jer smo odmah po dolasku, nakon kratkog prelistavanja menija i razgovora s gazdom, odabrali polupansion.
Nismo pogriješili, hrana je fenomenalna. Svakoga dana u ponudi su dva menija (predjelo, glavno jelo, salata i desert). Ujutro nas dočekuje iznimno bogat domaći doručak nakon kojeg bi taman ogladnili pred večeru. Na kolicima uz stol čeka nas od cornflakesa i jogurta, standardnih namaza do lokalnih specijaliteta poput gornjesavinskoga želodca (suhomesnata salama od probranog svinjskog mesa i masti) i polžkove godlje (zdrobljena i u mlijeku kuhana pšenična zrna s maslacem). Za jedno i drugo, ali i za sva ostala jela koja smo smazali u ta četiri dana, imamo samo pohvale. Jako nam se svidjela kuhinja tog kraja. Gotovo sva jela koja smo probali su izuzetno hranjiva (masna),baš idealna za duge šetnje Logarskom dolinom na čistom zraku, a znamo da ta kombinacija vrlo brzo umara organizam.
Kad smo već na hrani završimo tu priču i recimo što smo tih dana večerali. Svaku večeru započeli smo ukusnom juhom (kokošja, goveđa, od gljiva). Uz glavno jelo servira se bogata sezonska salata, no nas su se najviše dojmili – već spomenuti specijalitet kuće – svježe pastrve i ŽLINKROFI! Ovo namjerno štampam jer mi se to božanstveno jelo toliko dopalo da uskoro planiram opet u taj kraj! Žlinkrofi su zapravo tortelini punjeni mesom. Kao prilog servira se kiselo zelje, a uz to na tanjuru vas dočekaju i čvarci. Mljac! Za desert možete naručiti i žlinkrofe punjene suhim kruškama. Opet mljac!
Nakon prospavane noći, prvoga jutra odlazimo put Logarske doline, čiji je ulaz samo 2km od našega prenoćišta. Ulaz automobilom plaća se 6€, a vrijedi za više dana. U Logarskoj tri su slapa koja svakako treba obići. No, spomenuti slapovi, šume, friški zrak… ne mogu se ni približno opisati riječima. Ali zato imam svoj mali Pentax! :)
