Ludilo koronavirusa privodi se, čini se, uspješno kraju te mnogima ponovno u fokus ulaze putovanja. Zapravo, za putovanja i izlete unutar Hrvatske nema više baš nikakvih prepreka pa sam se tako ranije ovog tjedna odlučio za izlet u kraj Hrvatske koji još nikada nisam posjetio – Moslavinu i Banovinu.
Od Varaždina do obronaka Moslavačke gore autoputom vožnja je trajala sat i pola (iz Zagreba, dakle – i manje od sat vremena), a prva postaja bila je Repušnica, točnije izletište Repušnička klet. Ipak, krenuli smo vrlo rano – a dan započet bez doručka teško što može ‘spasiti’.
Bila je to izuzetno dobra odluka, ponajviše zbog ugodnog ambijenta i odličnih štrukli sa špekom. Idealan doručak, koji nisam odlio zaliti s dvije čaše hladnog škrleta.
Priča o škrletu
Priču o škrletu, lokalnoj sorti vina kojom se izuzetno ponosi ovaj kraj, utvrdio sam s još par čaša u nekoliko kilometara udaljenoj Vinariji Trdenić. Vino je to autohtone moslavačke sorte nježnog okusa i vrlo pitko, a najbolje se kombinira s ribom i ostalim morskih specijalitetima, jelima od bijelog mesa, tjesteninom, pikantnim jelima te gustim (krem) juhama. Siguran sam da ćete barem bocu škrleta nositi i kući!
Napokon da zavirim u Lonjsko polje
Dan je dug, do podneva ima još preko sat vremena, a ovih nekoliko čaša osvježavajućeg škrleta valja nekako potrošiti. Odlučili smo se zaputiti do Lonjskog polja – srećom, jedan od ulaza je odmah tu u Repušnici.
Iznajmljuju bicikle! Odlična vijest, aktivnost koja je došla kao naručena! Napokon da ne projurim autoputom kao obično pored table Park prirode Lonjsko polje ni neznajući koje se ljepote te bogatstvo, posebice životinjskog svijeta, nalazi na svega par stotina metara. Jedno je to od najvećih i najbolje očuvanih prirodnih poplavnih područja u Europi. Svake se godine ovdje izlijevaju vode rijeke Save i njezinih pritoka.
Zahvaljujući takvom periodičkom poplavljivanju Park prirode je jedinstvena riznica biološke raznolikosti, ne samo u Hrvatskoj. Kada se poplavne vode povuku u korito rijeke Save, vlažni travnjaci postaju jedno od posljednjih područja u Europi gdje je očuvano tradicijsko pašarenje. Tamo stoka slobodno pase na velikim zajedničkim pašnjacima. Usput, jeste li znali da je ovo je područje stanište za više od dvije trećine ukupne populacije ptica u Hrvatskoj?
Ljudi ovdje, uz srednji tok rijeke Save, od pamtivijeka žive u skladu s prirodom. Lokalno stanovništvo očuvalo je tradicijski način života do danas, očuvanost jedinstvene tradicijske arhitekture drvenih kuća čine područje Parka prirode Lonjsko polje jedinstvenim primjerom prirodnog, krajobraznog i kulturnog naslijeđa.
Vikend program idealan je za sve koji žele uživati u prirodi. Ulaznica za vikend program stoji 40 kuna po osobi, a u cijenu su uključeni brojni sadržaji.
Čigoč – europsko selo roda
Nešto dalje, u samom srcu Parka prirode Lonjsko Polje nalazi se europsko selo roda Čigoč. Na ručak stajemo u obiteljskom turističko-ugostiteljskom objektu – “Tradicije Čigoč”. Menu? Tradicionalan da tradicionalniji ne može biti – šaran na rašljama!
Zanimljivo, današnji objekt – drvena kuća, nalazila se u susjednom selu te je bila u jako lošem stanju. Kako bi je sačuvali od daljnjeg propadanja obitelj Barić preselila je kuću – drvo po drvo, crijep po crijep – u Čigoč i prenamijenila je u turističke svrhe.
Kako su se šarani finiširali kraj žara, prije ručka prošetao sam selom, koje izgleda kao da je iz neke bajke. Naravno, sa sretnim završetkom, jer drugačije teško da je uz ovakve prizore i zamisliti. Stare drvene kuće, jedna do druge, s bezbroj zanimljivih detalja, a gotovo na svakoj – obitelj roda. Fotografije i priče su jedno – bajku Čigoča morate doživjeti sami. Što prije!
Vožnja skelom preko Save
Nakon ručka, poprilično siti krenuli smo dalje, odgovaralo mi je da dalje ne moram biciklom. Odmah u selu do Čigoča – Kratečkom, prelazimo rijeku Savu skelom. Prvi put sam u ovom kraju, prvi put u životu vozit ću se skelom! Ovdašnjem stanovništvu nešto tako uobičajeno i dio svakodnevice, a nama ostalima zanimljivo i novo iskustvo. Generalno prečesto na stvari gledamo isključivo iz svoje perspektive, ono što je nekom toliko normalno i pomalo dosadno drugima može biti vrlo zanimljivo iskustvo i doživljaj, a samim time i turistički potencijal.
Skela tek je objekt, ali u sinergiji s vrijednim rukama i iskustvom šutljivog i vrijednog skelara nosi zanimljivu priču povezivanja ljudi ovog kraja. Promatrao sam ga tijekom vožnje do druge obale, koja traje svega nekoliko minuta. Iz svakog pokreta, pogleda i bore na licu ovog starijeg gospodina nazirala se briga za tri automobila i putnike na malenoj splavi.
Slomljeni pejsaž, spomen-obilježje Gordanu Ledereru
Nakon prelaska na desnu obalu Save kroz vrlo šumovito područje zaputili smo se u smjeru Hrvatske Kostajnice. Stajemo na Čukur brdu iznad grada s kojeg puca divan pogled na grad i rijeku Unu u dolini. Ipak, nisam ovdje da uživam u pogledu i nadišem se friškog zraka. 10. kolovoza 1991. godine na ovom mjestu snajperskim hicem pogođen je Gordan Lederer, snimatelj HRT-a.
Slomljeni pejsaž, spomen-obilježje Gordanu Ledereru, meni jedan od najljepših i najdirljivijih spomenika uopće. Izrađen je u obliku ogromne leće fotoaparata ili kamere, unutar kojega je leća napukla. Propucana metkom simbolizira smrt snimatelja/novinara koji je poginuo na radnom mjestu, ‘naoružan’ samo kamerom i željom za prenošenjem istine. Njegov život je stao, ali istinu se ne može upucati.
Do leće dolazi se stazom koncipiranom kao Ledererov put života, betonske ploče s crnim čeličnim okvirima podsjećaju na filmsku vrpcu, a svaka ploča predstavlja godinu u životu poginulog snimatelja i jednog od simbola Domovinskog rata.
Stari grad Zrinski, Hrvatska Kostajnica
S brda Čukur spuštamo se prema centru Hrvatske Kostajnice, a budući da je Una još prehladna za kupanje parkiramo kod crkve Sv. Antuna Padovanskog – zaštitnika grada – i prelazimo mostom do Starog grada Zrinski. Na zidinama nas je ‘dočekao’ Nikola Šubić-Zrinski, glavom i bradom!
Očaran sam Hrvatskom Kostajnicom, posebice tvrđavom, tihim stražarom na samoj granici. Pamtim je dobro, iako sam bio klinac, iz doba Domovinskog rata koliko se spominjala u vijestima. Drago mi je da sam ovdje, sada prožima nekom mirnoćom i spokojem. I ona zove na povratak, u doba kada ne budem u žurbi – jer toliko je toga za istražiti ovdje. Okupati se u Uni, doći na Kestenijadu, posjetiti mjesto rođenja Nikole Šubića Zrinskog…
Korablja Tišinić kraj Petrinje
Par kilometara pred Petrinjom stajemo kako bi odmorili u Korablji Tišinić, obiteljskom gospodarstvu u kojem se mogu razgledati mnoge životinje, a iz obližnje šume svako malo proviruju znatiželjne srne.
Završavamo ovdje dan, vrijeme je za povratak kući. Iako sam tek zagrebao u Moslavinu, trunku odškrinuo vrata Lonjskog polja, a od Banovine vidio tek komadićak – siguran sam da ću se vratiti. Nadam se uskoro. I u krajevima i mjestima koje sam posjetio toliko je toga još preostalo za otkrivati i doživjeti. Zapadni dio Sisačko-moslavačke županije u koji se tog dana nisam uputio te, naravno – Sisak i Petrinju, ostavljam za taj idući put. Jedva čekam!
