Muzej Savitsky – kolekcija zabranjene umjetnosti vrijedna milijune u pustinji Uzbekistana

U prošlom blogu iz Uzbekistana donio sam tužnu priču o sudbini Aralskog mora, a da bih došao do tamo morao sam prvo u grad Nukus – glavni grad autonomne republike Karakalpakstan.

I dok su ostaci nekadašnjeg slanog jezera – ne tako davno četvrtog po veličini na planeti – satima ‘drndanja’ džipom udaljeni od Nukusa u samom, zaista neuglednom, gradu usred pustinje s 300.000 žitelja tek je jedan – rijetkima znan – biser.

Upravo ću o njemu danas pričati. O riznici zabranjene sovjetske umjetnosti vrijedna milijune eura pronađene u pustinji Uzbekistana. Tijekom vladavine Sovjetskog Saveza mala skupina umjetnika ostala je vjerna svojoj viziji unatoč prijetnjama mučenjem, zatvorom i smrću.

Njihova nevolja nadahnula je mladog arheologa Igora Savitskog. Pretvarajući se da kupuje umjetnine koje je odobrila država, Stavisky je hrabro i domišljato spasio 40.000 zabranjenih djela umjetnika i stvorio muzej u pustinji Uzbekistana, daleko od budnih očiju KGB-a. Ovo je priča o Savitskyjevoj odvažnoj misiji spašavanja i umjetnicima čije je radove pronalazio skrivene na vlažnim tavanima i mračnim podrumima.

Tko bi se nadao da ovdje je u najudaljenijem dijelu Uzbekistana, gdje se izraz ‘kraj svijeta’ gotovo savršeno uklapa u opis, Igor Savitsky (1915.-1984.) sačuvao važnu zbirku ruskih i srednjoazijskih avangardnih slika koje su sovjetske vlasti zabranile, kao i veliku etnografsku te arheološku zbirku iz regije.

Zapravo, itekako ima logike zašto se baš ovdje smjestio muzej poznat po svojoj kolekciji moderne ruske i uzbekistanske umjetnosti od 1918. do 1935. godine.

Kako sam već natuknuo, nakon Oktobarske revolucije dogodio se kratkotrajan, ali slavan pokušaj modernizacije ruske umjetnosti u kojem avangarda postaje službenim stilom. No, ubrzo postaje nepoželjan, a jedini prihvatljiv oblik umjetnosti postaje – “socijalistički realizam”, novi službeni pravac u SSSR-u. Staljin je dao sve od sebe da eliminira svu ‘nesovjetsku’ umjetnost iz tog razdoblja. Avangardni umjetnici bivaju šikanirani i zatvarani – dio poslan u mentalne ustanove, a drugi u gulag.

Zbirka sadrži radove nadarenih umjetnika koji su živjeli u tami i siromaštvu, često i gladi s područja SSSR-a staljinističkog doba. Slike muškaraca i žena koji su zasigurno bili ekvivalent umjetnicima na zapadu, no njihova su djela bila osuđena potonuti u mrak pod Staljinovom represijom.

I sam Savitsky, a i zbirka u Nukusu preživjeli jer je udaljenost grada ograničavala utjecaj i doseg sovjetskih vlasti. Dokumentarni film “Desert of Forbidden Art” govori o zbirci i njezinoj povijesti.

Savitsky je prvi put došao u Karakalpakstan 1950. nakon što se pridružio arheološkoj ekspediciji. Fasciniran kulturom i ljudima pustinje, ostao je i nakon iskopavanja, metodično skupljajući karakalpačke tepihe, nošnje, nakit, glazbala, druga umjetnička djela i uporabne predmete. Njegova fascinacija središnjom Azijom će ga u konačnici dovesti do osnivanja muzeja u Nukusu 1966. godine.

Uvjerio je lokalne vlasti da je tom području potreban objekt za smještaj uglavnom lokalnih kulturnih artefakata. Objekt je postupno prerastao u riznicu zabranjene umjetnosti zahvaljujući Savitskyjevim kolekcionarskim putovanjima, uključujući i Moskvu, gdje se susretao s rođacima i udovicama umjetnika koje su sovjetske vlasti protjerale u mrak, gulag ili pogubile. Kupuje djela koje su njihove obitelji godinama skrivale po tavanima i podrumima. Zahvaljujući osobnim vezama i svojoj dalekoj bazi u Nukusu, Savitsky je mogao u tišini prikupiti desetke tisuća djela umjetnika s crne liste. Ironično, u nekim slučajevima koristio je državna sredstva za kupnju djela avangardnih autora čiji su rad sovjetske vlasti osudile kao “degenerirane“.

Muzej u Nukusu danas je dom najveće zbirka ruske avangardne umjetnosti na svijetu, nakon muzeja u St. Petersburgu!

Savitsky je tako postao spasitelj važnog umjetničkog pokreta 20. stoljeća, kao i spasitelj karakalpačke kulture, jer – kako to, nažalost, često biva – lokalno stanovništvo u teškim vremenima zapostavlja svoje nasljeđe. Savitsky je bio lokalno poznat kao “smetlar”, kopajući po hrpama smeća u potrazi za vrijednim stvarima.

Nekad je to bio muzej u pustinji Uzbekistana, daleko od budnih očiju KGB-a, a danas samo muzej u pustinji izvan rute velike većine turista koji dođu u Uzbekistan. Ako vas, kojim slučajem put odvede – od srca preporučujem.

Za još mojih priča, fotografija i savjeta s putovanja zapratite @idemo_putovati!

… a kako bi na mail primali slične priče, informacije, savjete, ali i preporuke za povoljna putovanja upišite se na moj newsletter koji prati preko 18.000 zaljubljenika u putovanja:

Sviđa ti se sadržaj? Podrži Ivan Bengeri na Patreonu!
Become a patron at Patreon!