Aralsko jezero – simbol uništenja planete od ljudske ruke

Aralsko jezero – 16. lipnja 2022. godine; Već desetak dana putujem Uzbekistanom, a danas sam stigao do obale Aralskog jezera, barem onoga što je još od njega ostalo. Kilometrima do ovdje nema ničega, prvi grad – Munyak, nekadašnja luka i ribarsko mjesto, sada je groblje brodova. Gradić još postoji, no izgleda pomalo apokaliptično.

Groblje brodova

Fotografije zahrđalih brodova u pijesku pored bivšeg lučkog i ribarskog grada Monyaka simbol su uništavanja prirode. Nekada je ovdje bila obala Aralskog jezera, a danas groblje brodova.

Kako doći do Aralskog jezera?

Od Munyaka, nekadašnje obale – do obale danas ima nekih 250 km čistog ‘off roada’. Ako se pitate kolika je cijena i kako doći do Aralskoj mora u Uzbekistanu – dvodnevno drndanje u džipu i vozača platio sam nekih 500 dolara – kreće se iz Nukusa, glavnog grada autonomne republike Karakalpakstan.

Zašto nestaje Aralsko jezero?

Vode nema već desetljećima. 1990. godine dogodilo se ono čega su se svi pribojavali, nivo jezera je drastično pao i ono se prepolovilo na dva dijela. Nekada četvrto jezero po veličini na svijetu ostalo je bez 90% svoje površine od 1960-ih godina do danas, a taj trend se i dalje, nažalost nastavlja…

Sve je počelo 1920-ih kada je Uzbekistan postao dijelom SSSR-a i kada je Staljin odlučio da centralnoazijske republike pretvori u ogromne plantaže pamuka. Iskopavši stotinama kilometara duge kanale iz rijeka Sir-Darje i Amu-Darje preusmjerili su vodu na pamučna polja. No, bez ovih značajnih pritoka, razina Aralskog mora počela je opadati te je postajalo sve slanije.

Pored dvije velike pustinje u regiji, Karakuma i Kisilkuma, sada na mjestu Aralskog mora nastaje još jedna – Aralkum. S njene površine u atmosferu odlaze ogromne količine fine soli koja se nekada nalazila u slanom Aralskom jezeru. Sovjetske vlasti koje su proširile razvoj industrije pamuka na ovom području nisu predvidjele kakav će utjecaj imati ogromna upotreba pesticida i herbicida, koji su s plantaža putem rijeka završili u Aralskom moru.

Stanovnike je naknadno pogodilo niz zdravstvenih problema – s bubrezima, dišnim putevima i jetrom. Kontaminirana voda za piće uzrokovala je niz ovakvih problema, što se i nastavilo pogoršavati. Kada se more povuklo, toksične kemikalije ostale su na morskom dnu. Pješčane oluje raširile su ih atmosferom pa su i pogodili velik broj ljudi u tom kraju. Mještani su se borili s nizom drugih bolesti i problema – usporeni rast, smanjenje plodnosti, srčani problemi, a zabilježen je i porast oboljenja od raka.

Zaključak jedne od studija bio je i kako se pojava raka jetre udvostručila u razdoblju od 1981. do 1991. godine. Druga je istraga pokazala kako je do kraja 90-ih smrtnost djece bila između 60 i 110 na 1000 rođenih, što je puno više od ostatka Uzbekistana i Rusije koji bilježe smrtnost od 48 tj. 24 djeteta na njih 1000. Ove su bolesti bile javna tajna. Tek nakon raspada Sovjetskog saveza vlasti su priznale nestanak Aralskog mora.

Uz to isušivanje uništava floru i faunu. Posljedice po gospodarstvo su katastrofalne. Ribe odavno nema u Aralskom jezeru. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća godišnji ulov je iznosio 40.000 tona.

Padom vodostaja povećao se i salinitet vode što je uništilo sve riblje vrste u Aralskom jezeru. Mnoge vrste ptica izgubile su svoje stanište. Promijenila se i klima, nekada je Aralsko jezero sa 69.000 kvadratnih kilometara i preko 1.080 kubnih kilometara vode imalo ulogu regulatora klime.

Ujedinjeni narodi ovo područje nazivaju simbolom uništenja planete od ljudske ruke. Aralsko more pokazuje kako je dovoljna samo generacija da se uništi jedno od najvećih i najljepših vodenih površina na planeti. Aralsko jezero nazivali su ‘Plavim morem’ zbog izuzetne bistrine i odsjaja neba.

Kad sam već u Uzbekistanu, odlučio sam potegnuti i do ovdje.  Nema ceste, dosovni ‘offroad’, vožnja nekadašnjim dnom jezera, danas pustinjom. Savladivo isključivo džipom s pogonom na sva četiri kotača.

Prespavao sam u jurti ovog kampa na kilometar od obale Aralskog jezera. Bio sam jedini posjetitelj pa sam jurtu i cijeli kamp imao za sebe, ako ne računamo mog vozača i obitelj domaćina – par srednjih godina s troje djece koji pola godine žive ovdje. Žive život sličan onom na svjetioniku nekog zabačenog otoka.

Ne sjećam se kad sam vidio toliko zvijezda na nebu. Bio sam jedini turist te noći. Do ovdje ne dolazi puno ljudi jer je vrlo dislocirano od uobičajenih turističkih ruta u Uzbekistanu.

Aralsko more i dalje je na oko lijepo, plavo – no kupanje (ako i zaboravite cijelu pozadinu priče) baš i nije neki gušt. Nakon što zakoračite u njega prvih 10, 15 metara propadate vrlo duboko u blato. Kao klinca, zbog nekog filma kojem se više ne sjećam imena, fasciniralo me ‘živo blato’. Ovo je mora da je nešto blizu tome. Osjećaj je kao da će me progutati, bolje da se što prije dokopam obale.

Ionako, Aralsko jezero nije mjesto za kupanje i sunčanje na plaži (za to u Uzbekistanu, zemlji bez izlaza na otvoteno more, preporučujem jezero Aydarkul). Ovo je zona katastrofe, ožiljak na Zemlji, koji pokazuje koliko u kratkom roku možemo naštetiti planeti.

Koliko god bolno i tužno bilo izuzetno mi je drago da sam posjetio ovo mjesto.

Newsletter

Kako bi na mail primali slične priče, informacije, savjete, ali i preporuke za povoljna putovanja upišite se na moj newsletter koji prati preko 18.000 zaljubljenika u putovanja:

Povežimo se – Instagram

Sviđaju vam se moje priče i savjeti s putovanja? Zapratite @idemo_putovati!

Sviđa ti se sadržaj? Podrži Ivan Bengeri na Patreonu!
Become a patron at Patreon!